Kako je muzika pronašla svoj glas — od prvih talasa do internet radija.
Radio nije nastao kao zabava. Nastao je kao potreba da se glas prenese dalje nego što čovek može da viče. A onda se desilo nešto neočekivano — taj glas je počeo da peva.
U trenutku kada radio ulazi u domove, muzika prestaje da bude privilegija koncertnih sala i gradskih centara. Jedna pesma može istovremeno da se čuje u stotinama, a kasnije i milionima domova.
Krajem 19. veka dokazano je da je moguće slati signal kroz vazduh, bez žica. U početku su to bili kratki, tehnički impulsi. Ali već početkom 20. veka radio postaje deo svakodnevice — najpre kao izvor vesti, a ubrzo i kao izvor muzike.
Između 1920. i 1950. godine radio doživljava svoje zlatno doba. Porodice se okupljaju oko radio-aparata, emisije se pamte, voditelji postaju zvezde, a muzika dobija priču i kontekst.
Radio Beograd, Zagreb, Sarajevo i Ljubljana nisu bili samo stanice — bili su institucije ukusa.
Svaka muzička revolucija imala je radio kao saveznika. Radio nije samo puštao muziku — on ju je legitimisao. Ako se pesma vrti na radiju, znači da postoji.
Sa pojavom televizije i kasnije interneta mnogi su prognozirali kraj radija. Ali radio je uradio ono što najbolje zna — prilagodio se. Umesto slike, ponudio je bliskost, glas koji ne traži punu pažnju i muziku koja prati život, a ne prekida ga.
Internet je radiju vratio raznolikost. Danas radio više nije ograničen geografijom, frekvencijom ni uredničkom politikom velikih sistema. Svako može da pokrene radio stanicu — i svaki žanr može da nađe svoj prostor.
YU Radio Stanice nisu samo spisak streamova. One su pokušaj da se sačuva duh radija u digitalnom vremenu — da se povežu Srbija, region i dijaspora kroz muziku koja nam je zajednička.